Statistiques
Blogspot            ancien site - cliquer ici / old website - click here            Poetrypoem

VOLUPTES INASSOUVIES (anglais / croate / islandais)

PDF
Imprimer
Envoyer

 

Unsatisfied Desires

 

« And now, the endless night. »


Nikos-Alèxis Aslànoglou (1931-1996), The separation

 

It was, if my memory serves me well, O my tender child,
at Horefto, the captivating little beach at the foot of Mount Pelion.
Ah! How it rained that poignant November day!
How nature seemed gloomy enough to be in mourning,
how everything was weighed down with saturnine nostalgia!

There wasn't a soul behind the closed blinds,
not a single cafe open!
Go back? But that was no answer.
And we searched desperately, stubbornly, humbly,
with a Cyclopean determination,
angry with ourselves, broken-hearted with grief,
for a door that would finally open!

Suddenly joyful voices reached our waiting hands,
suddenly mysterious words
beat down upon our aching eyelashes!
We hurried over, opened the door where the light was, entered!

And this was the unutterable miracle!
You were there before us, my beautiful child,
smiling archangel, dazzling effigy of a Greek god
turned into light!

And we drank, side by side, laughing aloud,
unknown wines, full-bodied, sweet and cool,
rich with ruby,
tinted with the gold of satsumas, with green reflections of tidal waters,
with the brightness of amber-gold.
Wines, my unknown angel,
with the fine aroma of mint and lemons,
of wood cherries and cut apples,
of natural apricots and absinthe,
and all the innumerable fruits of the virgin forest!

Our Italian was poor,
we said a thousand bewitching little nothings,
concealing unfathomable secrets.
And an ancient abandon
spread through my blood, like a heavy autumn river
spreads its tired waters over the evening plain.

And your voluptuous velvet voice
stopped there, right in the palms of my hands,
where there still lingered traces of caresses, of childhood!

And that look, sweeter, smoother to the touch
than the vast Thessalian sky
or the powdery air of the Peloponnese,
richer than the luxury of the Aegean waves
in their opulent idleness!

You were bending towards me
like the peach tree in blossom bends its
scented branches towards spring.
And your breath of sheaves of corn
was caressing my cheek like the calyxes of a young hazel tree
brush with their humble scent
the parted lips of the ether!

It's raining in Paris!
Alone, in another cafe, my beautiful child,
dull enough to lose all hope,
I think of you, of you, my swooning angel!

I close my eyes and open my attentive ears!
And again the echoing spring of your silky voice,
like the rosy nectar of a field of poppies,
fills the thirsty irises of my eyes with its spells!
Once again distant perfumes of basil and myrtle,
of frail lupin and wild dill,
pride of the farmlands of Hellas,
break against the fires of my temples
and surround my naked poet's name
with ancient unsatisfied desires!

Athanase Vantchev de Thracy
Paris,  December 2nd, 2003 – 16h35


Translated by Norton Hodges

 

CROATE :

Neutažena želja

"A ovdje je sada beskrajna noć..."

 

    Nikos-Alexis Aslanoglou (1931-1996),

    Za rastanak

 

 

To bijaše, ako me pamćenje dobro služi, moje slatko dijete,

Horefto, zadivljujuće mala plaža u podnožju planine Pelion.

Ah! Kako je kiša samo padala tog oštrog dana u studenom!

Kako je samo priroda bila sumorno mrtva,

kao što je sve bilo teško u olovnoj nostalgiji!

 

Duša je treperila iza zatvorenih prozora,

Niti jedan kafić otvoren!

Vratiti se natrag? Ali to nije rješenje!

A mi smo očajnički pokušavali, tvrdoglavo, ponizno,

kiklopski teško,

ljuti na sebe i shrvani tugom,

pronaći neka vrata koja će se napokon otvoriti.

 

Odjednom su veseli glasovi dotakli naše pružene ruke,

odjednom su tajanstvene riječi

pale na naše molećive trepavice!

 

I mi potrčasmo, otvorili smo osvijetljena vrata.

Uđosmo!

 

Bijaše to neizreciva čarolija!

Bio si tamo prije nas, moje lijepo dijete,

s osmijehom arhanđela, blistav poput grčkog boga

u prasku svjetlosti!

 

I pili smo, sjedeći jedan do drugoga, u iverju smijeha,

ispijajući nepoznata jaka vina, slatka i svježa,

teška kao granit,

boje zlaćanih nijansi mandarine,

što prelijevahu se poput zelenog ljeskanja vode,

između plime i oseke,

sve do svjetlo zlatnožutog.

I u vino, moj nepoznati anđele,

stavljasmo divlje metvice i limun,

trešnje i narezane jabuke,

marelice i gorki pelin,

i bezbroj drugih šumskih plodova.

 

 

Razgovarali smo na lošem talijanskom,

omeđeni s tisuću sićušnih slapova čarolije,

što nizahu se poput niske nedokučivih tajni.

I lomilo se duboko disanje naše krvi,

poput disanja teških jesenjih rijeka

što izlijevahu svoje vode u dolini umorne večeri.

 

Osjetih tvoj baršunasti glas,

zaustavljen točno onamo, na dlanovima mojih ruku,

gdje su još uvijek tragovi zagrljaja i djetinjstva!

 

Bijaše to tankoćutan dodir, mekši od

beskrajnog neba nad Thessalianom

i prašnjavog zraka nad Peloponezom,

bogatiji od raskošnih egejskih valova

u njihovom lijenom prelijevanju.

 

Naginjao si se prema meni

kao stablo breskve u cvatu

šireći svoje grane pune miomirisa u proljeću.

I tvoji uzdasi, poput snopova pšenice

milovali su moje lice, kao lišćem mlade lijeske,

svojim usnama lomeći eter

pred poniznošću svojih mirisa.

 

 Večeras se kiša razlijeva nad Parizom!

Sjedim sam u drugoj kavani, moje drago dijete,

u tupoj izmaglici izgubljenih nada,

s mislima na tebe, na tebe, moj izgubljeni anđele.

 

Sklapam oči i pažljivo napinjem uši!

Ponovno odjekuje proljeće u tvom plahom glasu,

razlijeva se kao nektar šarenim poljem maka

i svojom čarolijom, poput perunike, napaja moje žedne oči.

 

Ponovno osjećam miris dalekih bosiljka i mirte,

bijele lupine i divljih mirodija,

ponos heladskih šuma,

utočište pred požarom moga hrama,

svoje ogoljeno pjesničko biće

u vrtlogu neispunjenih želja.

              

 Athanase Vantchev de Thracy

Pariz, 2. prosinca 2003. – U 16.35 h.

 

Na hrvatski preveo Vinko Kalinić

Traduit en croate par Vinko Kalinić

 

ISLANDAIS :

 

ÓFULLNÆGÐAR ÞRÁ  

Og nú er það nóttin án enda.“

 Nikos Alexis Aslanoglou

Skilnaðurinn

 

Það var, misminni mig ekki, Ó blíða barn mitt,

við Horefto, heillandi litlu ströndina við rætur Pelion fjalls.

Ó! Hve hann rigndi þennan ljúfsára nóvemberdag!

Hve náttúran virtist dimm eins og hún syrgði,

og allt virtist niðurlútt af þungri fortíðarþrá!

 

Ekki sála á bak við lokaða gluggahlerana,

ekki eitt einasta kaffihús opið!

Snúa við? En það var ekkert svar.

Og við leituðum í örvæntingu, þrjósk, auðmjúk

með tröllaukinni staðfestu,

reið sjálfum okkur, harmi slegin,

að dyrum sem lykjust loksins upp!

 

Skyndilega náðu leitandi höndum okkar gleðiraddir,

skyndilega skullu leyndardómsfull orð

á aumum augnlokum okkar!

 

Við skunduðum þangað, opnuðum dyrnar að ljósinu, gengum inn!

 

Og þetta var ólýsanlega kraftaverkið!

Þarna varst þú fyrir augum okkar, mitt fagra barn,

brosandi erki engill, glæsileg eftirmynd grísks guðs

sem orðinn var að ljósi!

 

Og við drukkum, hlið við hlið, hlæjandi hástöfum

óþekkt vín, safarík, sæt og svalandi,

rúbín rík,

lituð appelsínu gulli, með endurskini sægrænu flóðs

og fjöru,

með bjarma rafgulls.

Vín, óþekkti engill minn,

með unaðsangan myntu og sítrónu,

kirsuberja og epla,

apríkósa og absintu,

og allra hinna óteljandi ávaxta óspjallaðra skóga!

 

Ítalskan okkar var stirð,

við sögðum þúsundir hrífandi smárra og einskisverðra hluta,

leyndum ómældum leyndarmálum.

Og ævafornt taumleysi

sprautaðist út í blóð mitt, eins og höfugt haustfljót

fleytir lúnum vötnum sínum yfir sléttu kvöldsins.

 

Og munúðarfull flauels rödd þín

þagnaði þarna, nákvæmlega í lófum mínum,

þar sem enn eimdi eftir af gælum, af bernsku!

 

Og þessi svipur, sætari, mýkri við snertingu

en víðfeðmur himinninn í Þessalóníku

eða duftmettað loftið á Pelopsskaga,

auðugri en lúxusinn á öldum Eyjahafs

í ríkmanns iðjuleysi þeirra!

 

Þú hneigðir þig fyrir mér

eins og ferskjutréð í blóma hneigir

ilmandi greinar sínar að vori.

Og andardráttur þinn sem af kornknippum

gældi við kinn mína eins og bikarblöð ungs hesliviðar

stryki með auðmjúkri angan sinni

opnar varir ljósvakans!

 

Það rignir í París!

Aleinn, í öðru kaffihúsi, mitt fagra barn,

nógu daufur til að glata allri von,

ég hugsa um þig, um þig, minn hverfula engill!

 

Ég loka augum mínum og opna athugul eyru mín!

Og aftur endurómandi brunnur silkiraddar þinnar,

eins og rósahunangssafi valmúa engis,

fyllti þyrsta lithimnu augna minna göldrum sínum!

 

Einu sinni enn skellur fjarlægur ilmur basilíku og myrtusar

brothættra lúpína og villtra sólselja,

stolts beitilanda Hellas,

á loga gagnaugna minna

og umkringja nakið skáldanafn mitt

með ævafornum ófullnægðum þrám!

---------

Nikos Alexis Aslanoglou (1931-1996) Eitt beittasta skáld Grikkja, fæddur í Þessalóníku.

Traduit en islandais par Hrafn Andrés Hardarson

Mis à jour ( Mercredi, 16 Février 2011 09:46 )