Statistiques
Blogspot            ancien site - cliquer ici / old website - click here            Poetrypoem

VOLUPTES INASSOUVIES français / espagnol / anglais / croate / islandais)

PDF
Imprimer
Envoyer

Unsatisfied Desires

 

 

VOLUPTES INASSOUVIES

« Et maintenant voici la nuit sans fin. »

Nikos-Alèxis Aslànoglou (1931-1996), La séparation

C’était, si ma mémoire est bonne, ô mon tendre enfant,

A Horefto, la petite plage captivante au pied du mont Pélion.

Ah ! Comme il pleuvait ce jour poignant du mois de novembre !

Comme la nature était morne à mourir,

Comme tout était lourd de nostalgie saturnienne !

 

Il n’ y avait âme derrière les volets fermés,

Pas un seul café d’ouvert !

Revenir en arrière ? Mais ce n’était pas une solution !

Et l’on chercha désespérément, obstinément, humblement,

Avec un acharnement cyclopéen,

Fâchés contre nous-mêmes, brisés par le chagrin

Une porte enfin ouverte !

 

Soudain des voix joyeuses arrivèrent jusqu’à nos mains,

Soudain des paroles mystérieuses

S’abattirent sur nos cils endoloris !

 

Nous nous précipitâmes, nous ouvrîmes la porte illuminée,

Nous entrâmes !

 

Et ce fut l’ineffable miracle !

Vous étiez là, devant nous, mon bel enfant,

Archange souriant, effigie éblouissante d’un dieu grec

Devenu lumière !

 

Et nous bûmes, assis côte à côte, riant en éclats,

Des vins inconnus fermes, suaves et frais

A la robe de grenat plein,

A la teinte d’or de mandarine, aux reflets vert d’eau des marées,

A la clarté d’or moyen ambré.

Des vins, mon ange inconnu,

Qui sentaient bon la menthe sauvage et le citron,

La cerise des bois et la pomme coupée,

L’abricot et l’absinthe végétale,

Et tous les fruits innombrables des forêts virginales !

 

On parlait un italien pauvre,

On disait mille petits riens ensorcelant,

Recelant d’insondables secrets.

Et un antique abandon

Se répandait dans mon sang, comme un lourd fleuve d’automne

Répand ses eaux fatiguées dans la plaine vespérale.

 

Et votre voix de velours voluptueux

S’arrêtait là, droit dans les paumes de mes mains,

Où restaient encore des traces de caresses et d’enfance !

 

Et ce regard plus doux, plus lisse au toucher

Que le vaste ciel thessalien

Ou l’air poudreux du Péloponnèse,

Plus riche que le luxe des ondes égéennes

Dans leur opulente oisiveté !

 

Vous vous courbiez vers moi

Comme le pêcher fleuri courbe au printemps

Ses rameaux odorants.

Et votre souffle de gerbes de blés

Caressait ma joue comme les calices du jeune coudrier

Frôlent de leur humble arôme

Les lèvres entrouvertes de l’éther !

 

Il pleut ce soir à Paris !

Seul, dans un autre café, mon bel enfant,

Terne à perdre tout espoir,

Je pense à vous, à vous, mon ange évanoui !

 

Je ferme les yeux et ouvre l’ouïe attentive !

Et de nouveau la source sonore de votre voix soyeuse,

Pareille au nectar vermeil d’un champ central de pavots,

Remplit les iris assoiffés de mes yeux de ses sortilèges!

De nouveaux des parfums lointains de basilic et de myrte,

De lupin frêle et d’aneth sauvage,

Orgueil des bocages de l’Hellade,

Déferlent contre l’incendie de mes tempes

Et entourent mon nom nu de poète

D’antiques voluptés inassouvies !

 

Athanase Vantchev de Thracy

 

 

 

Paris, le 2 décembre 2003 – 16h35

 

Glose :

Nikos-Alèxis Aslànoglou (1931-1996) : un des plus poignants poètes grecs, né à Thessalonique. Il a écrit peu de poèmes, mais d’une grande profondeur. Ces vers cachent difficilement ses grandes obsessions : la mort et les amours interdites. Sa belle voix voluptueuse résonne avec toute sa force et toute son ampleur dans « le très élégiaque et très mystérieux dernier recueil », Odes au prince (1981). Aslànoglou fut très liés avec l’immense poète français Théo Crassas et son frère Anastase.

 

ESPAGNOL :

 


VOLUPTUOSIDADES INSATISFECHAS

" Y ahora he aquí la noche infinita. "

Nikos-Alèxis Aslànoglou (1931-1996), La separación


Era, si mi memoria es buena, oh mi niño tierno,
Horefto, la pequeña playa cautivante al pie del monte Pélion.
¡ Oh! ¡ Como llovía ese día punzante de noviembre!
¡ Como la naturaleza estaba triste a morir!
Como todo era pesado de nostalgia taciturna!

¡ No había alma detrás de los postigos cerrados,
Ni un solo café abierto!
¿ Retroceder? ¡ No era una solución!
¡ Y buscamos desesperadamente, obstinadamente, humildemente,
con un encarnizamiento ciclópeo,
enfadados contra nosotros mismos, quebrantados por la pena,
una puerta por fin abierta!

Repentinamente voces alegres llegaron hasta nuestras manos.
Inesperadamente palabras misteriosas
se abatieron sobre nuestras pestañas doloridas!

¡ Nos precipitamos, abrimos la puerta iluminada,
entramos!

¡ Y fue un inefable milagro!
¡ Usted estaba allí, delante de nosotros, mi bello niño,
arcángel sonriente, efigie deslumbrante de un dios griego
hecho luz!

Y bebimos, sentados codo a codo, riéndonos ,
vinos desconocidos firmes, suaves y frescos
vestidos de completo granate.
al tinte de oro de mandarina, a los reflejos verde mar de las mareas,
a la claridad de oro ambarino.
¡ Vinos, mi ángel desconocido,
qué aromaban a menta salvaje y limón,
a cereza de los bosques y lmanzana cortada,
albaricoque y ajenjo vegetal,
todos frutos innumerables de los bosques virginales!

Hablábamos un italiano pobre,
decíamos mil pequeñas palabras hechiceras,
ocultando insondables secretos.
Y un antiguo abandono
se difundía en mi sangre, como un río pesado de otoño
y sus aguas cansadas en la llanura verpertina.

¡ Y su voz de terciopelo voluptuosa
se paraba allí, derecho en las palmas de mis manos,
donde aun quedaban rastros de caricias y de infancia!

¡ Y esta mirada más dulce y más lisa al tacto
que el cielo vasto y tesaliense
o el aire polvoroso de Péloponnèse,
más rico que el lujo de las olas egeas ,
opulente ociosidad!

Usted venía hacia mí
como melocotón adornado con flores de primavera ,
sus ramas perfumadas.
¡ Y su soplo de gavillas de trigos
acariciaba mi mejilla como los cálices del joven coudrier
que rozan con su humilde aroma
los labios entreabiertos del cielo.

¡ Llueve esta tarde en París!
Sólo, en otro café, mi bello niño,
triste a perder toda esperanza,
pienso en usted, en usted, mi ángel desvanecido !

Cierro los ojos y abro el oído atento!
¡ Y de nuevo la fuente sonora de su voz sedosa,
igual al néctar bermejo de un campo central de adormideras,
llenan los iris sedientos de mis ojos de sus sortilegios!

De nuevos perfumes lejanos de albahaca y mirto,
de altramuz endeble y eneldo salvaje,
orgullo de los bosques de Hellade,
estallan contra el incendio de mis sienes .

¡ Y rodean mi nombre desnudo de poeta
antiguas voluptuosidades insatisfechas!


Athanase Vantchev de Thracy

París, el 2 de diciembre de 2003 - Las 16h 35

Traduit en espagnol par Janice Montouliu (Uruguay)

 

 

 

UNSFA

ENGLISH:

Unsatisfied desires

« And now, the endless night. »
Nikos-Alèxis Aslànoglou (1931-1996), The separation

 

It was, if my memory serves me well, O my tender child,
at Horefto, the captivating little beach at the foot of Mount Pelion.
Ah! How it rained that poignant November day!
How nature seemed gloomy enough to be in mourning,
how everything was weighed down with saturnine nostalgia!

There wasn't a soul behind the closed blinds,
not a single cafe open!
Go back? But that was no answer.
And we searched desperately, stubbornly, humbly,
with a Cyclopean determination,
angry with ourselves, broken-hearted with grief,
for a door that would finally open!

Suddenly joyful voices reached our waiting hands,
suddenly mysterious words
beat down upon our aching eyelashes!
We hurried over, opened the door where the light was, entered!

And this was the unutterable miracle!
You were there before us, my beautiful child,
smiling archangel, dazzling effigy of a Greek god
turned into light!

And we drank, side by side, laughing aloud,
unknown wines, full-bodied, sweet and cool,
rich with ruby,
tinted with the gold of satsumas, with green reflections of tidal waters,
with the brightness of amber-gold.
Wines, my unknown angel,
with the fine aroma of mint and lemons,
of wood cherries and cut apples,
of natural apricots and absinthe,
and all the innumerable fruits of the virgin forest!

Our Italian was poor,
we said a thousand bewitching little nothings,
concealing unfathomable secrets.
And an ancient abandon
spread through my blood, like a heavy autumn river
spreads its tired waters over the evening plain.

And your voluptuous velvet voice
stopped there, right in the palms of my hands,
where there still lingered traces of caresses, of childhood!

And that look, sweeter, smoother to the touch
than the vast Thessalian sky
or the powdery air of the Peloponnese,
richer than the luxury of the Aegean waves
in their opulent idleness!

You were bending towards me
like the peach tree in blossom bends its
scented branches towards spring.
And your breath of sheaves of corn
was caressing my cheek like the calyxes of a young hazel tree
brush with their humble scent
the parted lips of the ether!

It's raining in Paris!
Alone, in another cafe, my beautiful child,
dull enough to lose all hope,
I think of you, of you, my swooning angel!

I close my eyes and open my attentive ears!
And again the echoing spring of your silky voice,
like the rosy nectar of a field of poppies,
fills the thirsty irises of my eyes with its spells!
Once again distant perfumes of basil and myrtle,
of frail lupin and wild dill,
pride of the farmlands of Hellas,
break against the fires of my temples
and surround my naked poet's name
with ancient unsatisfied desires!

Athanase Vantchev de Thracy

Paris, December 2nd, 2003 – 16h35

Translated by Norton Hodges

 

CROATE :

Neutažena želja

"A ovdje je sada beskrajna noć..."

 

Nikos-Alexis Aslanoglou (1931-1996), za rastanak

 

 

 

 

To bijaše, ako me pamćenje dobro služi, moje slatko dijete,

Horefto, zadivljujuće mala plaža u podnožju planine Pelion.

Ah! Kako je kiša samo padala tog oštrog dana u studenom!

Kako je samo priroda bila sumorno mrtva,

kao što je sve bilo teško u olovnoj nostalgiji!

 

Duša je treperila iza zatvorenih prozora,

Niti jedan kafić otvoren!

Vratiti se natrag? Ali to nije rješenje!

A mi smo očajnički pokušavali, tvrdoglavo, ponizno,

kiklopski teško,

ljuti na sebe i shrvani tugom,

pronaći neka vrata koja će se napokon otvoriti.

 

Odjednom su veseli glasovi dotakli naše pružene ruke,

odjednom su tajanstvene riječi

pale na naše molećive trepavice!

 

I mi potrčasmo, otvorili smo osvijetljena vrata.

Uđosmo!

 

Bijaše to neizreciva čarolija!

Bio si tamo prije nas, moje lijepo dijete,

s osmijehom arhanđela, blistav poput grčkog boga

u prasku svjetlosti!

 

I pili smo, sjedeći jedan do drugoga, u iverju smijeha,

ispijajući nepoznata jaka vina, slatka i svježa,

teška kao granit,

boje zlaćanih nijansi mandarine,

što prelijevahu se poput zelenog ljeskanja vode,

između plime i oseke,

sve do svjetlo zlatnožutog.

I u vino, moj nepoznati anđele,

stavljasmo divlje metvice i limun,

trešnje i narezane jabuke,

marelice i gorki pelin,

i bezbroj drugih šumskih plodova.

 

 

Razgovarali smo na lošem talijanskom,

omeđeni s tisuću sićušnih slapova čarolije,

što nizahu se poput niske nedokučivih tajni.

I lomilo se duboko disanje naše krvi,

poput disanja teških jesenjih rijeka

što izlijevahu svoje vode u dolini umorne večeri.

 

Osjetih tvoj baršunasti glas,

zaustavljen točno onamo, na dlanovima mojih ruku,

gdje su još uvijek tragovi zagrljaja i djetinjstva!

 

Bijaše to tankoćutan dodir, mekši od

beskrajnog neba nad Thessalianom

i prašnjavog zraka nad Peloponezom,

bogatiji od raskošnih egejskih valova

u njihovom lijenom prelijevanju.

 

Naginjao si se prema meni

kao stablo breskve u cvatu

šireći svoje grane pune miomirisa u proljeću.

I tvoji uzdasi, poput snopova pšenice

milovali su moje lice, kao lišćem mlade lijeske,

svojim usnama lomeći eter

pred poniznošću svojih mirisa.

 

Večeras se kiša razlijeva nad Parizom!

Sjedim sam u drugoj kavani, moje drago dijete,

u tupoj izmaglici izgubljenih nada,

s mislima na tebe, na tebe, moj izgubljeni anđele.

 

Sklapam oči i pažljivo napinjem uši!

Ponovno odjekuje proljeće u tvom plahom glasu,

razlijeva se kao nektar šarenim poljem maka

i svojom čarolijom, poput perunike, napaja moje žedne oči.

 

Ponovno osjećam miris dalekih bosiljka i mirte,

bijele lupine i divljih mirodija,

ponos heladskih šuma,

utočište pred požarom moga hrama,

svoje ogoljeno pjesničko biće

u vrtlogu neispunjenih želja.

 

 

 

Athanase Vantchev de Thracy

Pariz, 2. prosinca 2003. – U 16.35 h.

 

(Na hrvatski preveo

Vinko Kalinić)

 

 

ISLANDAIS :

ÓFULLNÆGÐAR ÞRÁR ( page31)

 

Og nú er það nóttin án enda.“

 

Nikos Alexis Aslanoglou

Skilnaðurinn

 

Það var, misminni mig ekki, Ó blíða barn mitt,

við Horefto, heillandi litlu ströndina við rætur Pelion fjalls.

Ó! Hve hann rigndi þennan ljúfsára nóvemberdag!

Hve náttúran virtist dimm eins og hún syrgði,

og allt virtist niðurlútt af þungri fortíðarþrá!

 

Ekki sála á bak við lokaða gluggahlerana,

ekki eitt einasta kaffihús opið!

Snúa við? En það var ekkert svar.

Og við leituðum í örvæntingu, þrjósk, auðmjúk

með tröllaukinni staðfestu,

reið sjálfum okkur, harmi slegin,

að dyrum sem lykjust loksins upp!

 

Skyndilega náðu leitandi höndum okkar gleðiraddir,

skyndilega skullu leyndardómsfull orð

á aumum augnlokum okkar!

 

Við skunduðum þangað, opnuðum dyrnar að ljósinu, gengum inn!

 

Og þetta var ólýsanlega kraftaverkið!

Þarna varst þú fyrir augum okkar, mitt fagra barn,

brosandi erki engill, glæsileg eftirmynd grísks guðs

sem orðinn var að ljósi!

 

Og við drukkum, hlið við hlið, hlæjandi hástöfum

óþekkt vín, safarík, sæt og svalandi,

rúbín rík,

lituð appelsínu gulli, með endurskini sægrænu flóðs

og fjöru,

með bjarma rafgulls.

Vín, óþekkti engill minn,

með unaðsangan myntu og sítrónu,

kirsuberja og epla,

apríkósa og absintu,

og allra hinna óteljandi ávaxta óspjallaðra skóga!

 

Ítalskan okkar var stirð,

við sögðum þúsundir hrífandi smárra og einskisverðra hluta,

leyndum ómældum leyndarmálum.

Og ævafornt taumleysi

sprautaðist út í blóð mitt, eins og höfugt haustfljót

fleytir lúnum vötnum sínum yfir sléttu kvöldsins.

 

Og munúðarfull flauels rödd þín

þagnaði þarna, nákvæmlega í lófum mínum,

þar sem enn eimdi eftir af gælum, af bernsku!

 

Og þessi svipur, sætari, mýkri við snertingu

en víðfeðmur himinninn í Þessalóníku

eða duftmettað loftið á Pelopsskaga,

auðugri en lúxusinn á öldum Eyjahafs

í ríkmanns iðjuleysi þeirra!

 

Þú hneigðir þig fyrir mér

eins og ferskjutréð í blóma hneigir

ilmandi greinar sínar að vori.

Og andardráttur þinn sem af kornknippum

gældi við kinn mína eins og bikarblöð ungs hesliviðar

stryki með auðmjúkri angan sinni

opnar varir ljósvakans!

 

Það rignir í París!

Aleinn, í öðru kaffihúsi, mitt fagra barn,

nógu daufur til að glata allri von,

ég hugsa um þig, um þig, minn hverfula engill!

 

Ég loka augum mínum og opna athugul eyru mín!

Og aftur endurómandi brunnur silkiraddar þinnar,

eins og rósahunangssafi valmúa engis,

fyllti þyrsta lithimnu augna minna göldrum sínum!

 

Einu sinni enn skellur fjarlægur ilmur basilíku og myrtusar

brothættra lúpína og villtra sólselja,

stolts beitilanda Hellas,

á loga gagnaugna minna

og umkringja nakið skáldanafn mitt

með ævafornum ófullnægðum þrám!

---------

Nikos Alexis Aslanoglou (1931-1996) Eitt beittasta skáld Grikkja, fæddur í Þessalóníku.

Traduit en islandais par Hrafn Andrés Hardarson

« And now, the endless night. »


Nikos-Alèxis Aslànoglou (1931-1996), The separation

 

It was, if my memory serves me well, O my tender child,
at Horefto, the captivating little beach at the foot of Mount Pelion.
Ah! How it rained that poignant November day!
How nature seemed gloomy enough to be in mourning,
how everything was weighed down with saturnine nostalgia!

There wasn't a soul behind the closed blinds,
not a single cafe open!
Go back? But that was no answer.
And we searched desperately, stubbornly, humbly,
with a Cyclopean determination,
angry with ourselves, broken-hearted with grief,
for a door that would finally open!

Suddenly joyful voices reached our waiting hands,
suddenly mysterious words
beat down upon our aching eyelashes!
We hurried over, opened the door where the light was, entered!

And this was the unutterable miracle!
You were there before us, my beautiful child,
smiling archangel, dazzling effigy of a Greek god
turned into light!

And we drank, side by side, laughing aloud,
unknown wines, full-bodied, sweet and cool,
rich with ruby,
tinted with the gold of satsumas, with green reflections of tidal waters,
with the brightness of amber-gold.
Wines, my unknown angel,
with the fine aroma of mint and lemons,
of wood cherries and cut apples,
of natural apricots and absinthe,
and all the innumerable fruits of the virgin forest!

Our Italian was poor,
we said a thousand bewitching little nothings,
concealing unfathomable secrets.
And an ancient abandon
spread through my blood, like a heavy autumn river
spreads its tired waters over the evening plain.

And your voluptuous velvet voice
stopped there, right in the palms of my hands,
where there still lingered traces of caresses, of childhood!

And that look, sweeter, smoother to the touch
than the vast Thessalian sky
or the powdery air of the Peloponnese,
richer than the luxury of the Aegean waves
in their opulent idleness!

You were bending towards me
like the peach tree in blossom bends its
scented branches towards spring.
And your breath of sheaves of corn
was caressing my cheek like the calyxes of a young hazel tree
brush with their humble scent
the parted lips of the ether!

It's raining in Paris!
Alone, in another cafe, my beautiful child,
dull enough to lose all hope,
I think of you, of you, my swooning angel!

I close my eyes and open my attentive ears!
And again the echoing spring of your silky voice,
like the rosy nectar of a field of poppies,
fills the thirsty irises of my eyes with its spells!
Once again distant perfumes of basil and myrtle,
of frail lupin and wild dill,
pride of the farmlands of Hellas,
break against the fires of my temples
and surround my naked poet's name
with ancient unsatisfied desires!

Athanase Vantchev de Thracy
Paris,  December 2nd, 2003 – 16h35


Translated by Norton Hodges

 

CROATE :

Neutažena želja

"A ovdje je sada beskrajna noć..."

 

Nikos-Alexis Aslanoglou (1931-1996),

Za rastanak

 

 

To bijaše, ako me pamćenje dobro služi, moje slatko dijete,

Horefto, zadivljujuće mala plaža u podnožju planine Pelion.

Ah! Kako je kiša samo padala tog oštrog dana u studenom!

Kako je samo priroda bila sumorno mrtva,

kao što je sve bilo teško u olovnoj nostalgiji!

 

Duša je treperila iza zatvorenih prozora,

Niti jedan kafić otvoren!

Vratiti se natrag? Ali to nije rješenje!

A mi smo očajnički pokušavali, tvrdoglavo, ponizno,

kiklopski teško,

ljuti na sebe i shrvani tugom,

pronaći neka vrata koja će se napokon otvoriti.

 

Odjednom su veseli glasovi dotakli naše pružene ruke,

odjednom su tajanstvene riječi

pale na naše molećive trepavice!

 

I mi potrčasmo, otvorili smo osvijetljena vrata.

Uđosmo!

 

Bijaše to neizreciva čarolija!

Bio si tamo prije nas, moje lijepo dijete,

s osmijehom arhanđela, blistav poput grčkog boga

u prasku svjetlosti!

 

I pili smo, sjedeći jedan do drugoga, u iverju smijeha,

ispijajući nepoznata jaka vina, slatka i svježa,

teška kao granit,

boje zlaćanih nijansi mandarine,

što prelijevahu se poput zelenog ljeskanja vode,

između plime i oseke,

sve do svjetlo zlatnožutog.

I u vino, moj nepoznati anđele,

stavljasmo divlje metvice i limun,

trešnje i narezane jabuke,

marelice i gorki pelin,

i bezbroj drugih šumskih plodova.

 

 

Razgovarali smo na lošem talijanskom,

omeđeni s tisuću sićušnih slapova čarolije,

što nizahu se poput niske nedokučivih tajni.

I lomilo se duboko disanje naše krvi,

poput disanja teških jesenjih rijeka

što izlijevahu svoje vode u dolini umorne večeri.

 

Osjetih tvoj baršunasti glas,

zaustavljen točno onamo, na dlanovima mojih ruku,

gdje su još uvijek tragovi zagrljaja i djetinjstva!

 

Bijaše to tankoćutan dodir, mekši od

beskrajnog neba nad Thessalianom

i prašnjavog zraka nad Peloponezom,

bogatiji od raskošnih egejskih valova

u njihovom lijenom prelijevanju.

 

Naginjao si se prema meni

kao stablo breskve u cvatu

šireći svoje grane pune miomirisa u proljeću.

I tvoji uzdasi, poput snopova pšenice

milovali su moje lice, kao lišćem mlade lijeske,

svojim usnama lomeći eter

pred poniznošću svojih mirisa.

 

Večeras se kiša razlijeva nad Parizom!

Sjedim sam u drugoj kavani, moje drago dijete,

u tupoj izmaglici izgubljenih nada,

s mislima na tebe, na tebe, moj izgubljeni anđele.

 

Sklapam oči i pažljivo napinjem uši!

Ponovno odjekuje proljeće u tvom plahom glasu,

razlijeva se kao nektar šarenim poljem maka

i svojom čarolijom, poput perunike, napaja moje žedne oči.

 

Ponovno osjećam miris dalekih bosiljka i mirte,

bijele lupine i divljih mirodija,

ponos heladskih šuma,

utočište pred požarom moga hrama,

svoje ogoljeno pjesničko biće

u vrtlogu neispunjenih želja.

 

Athanase Vantchev de Thracy

Pariz, 2. prosinca 2003. – U 16.35 h.

 

Na hrvatski preveo Vinko Kalinić

Traduit en croate par Vinko Kalinić

ISLANDAIS :

ÓFULLNÆGÐAR ÞRÁR

Og nú er það nóttin án enda.“

Nikos Alexis Aslanoglou

Skilnaðurinn

 

Það var, misminni mig ekki, Ó blíða barn mitt,

við Horefto, heillandi litlu ströndina við rætur Pelion fjalls.

Ó! Hve hann rigndi þennan ljúfsára nóvemberdag!

Hve náttúran virtist dimm eins og hún syrgði,

og allt virtist niðurlútt af þungri fortíðarþrá!

 

Ekki sála á bak við lokaða gluggahlerana,

ekki eitt einasta kaffihús opið!

Snúa við? En það var ekkert svar.

Og við leituðum í örvæntingu, þrjósk, auðmjúk

með tröllaukinni staðfestu,

reið sjálfum okkur, harmi slegin,

að dyrum sem lykjust loksins upp!

 

Skyndilega náðu leitandi höndum okkar gleðiraddir,

skyndilega skullu leyndardómsfull orð

á aumum augnlokum okkar!

 

Við skunduðum þangað, opnuðum dyrnar að ljósinu, gengum inn!

 

Og þetta var ólýsanlega kraftaverkið!

Þarna varst þú fyrir augum okkar, mitt fagra barn,

brosandi erki engill, glæsileg eftirmynd grísks guðs

sem orðinn var að ljósi!

 

Og við drukkum, hlið við hlið, hlæjandi hástöfum

óþekkt vín, safarík, sæt og svalandi,

rúbín rík,

lituð appelsínu gulli, með endurskini sægrænu flóðs

og fjöru,

með bjarma rafgulls.

Vín, óþekkti engill minn,

með unaðsangan myntu og sítrónu,

kirsuberja og epla,

apríkósa og absintu,

og allra hinna óteljandi ávaxta óspjallaðra skóga!

 

Ítalskan okkar var stirð,

við sögðum þúsundir hrífandi smárra og einskisverðra hluta,

leyndum ómældum leyndarmálum.

Og ævafornt taumleysi

sprautaðist út í blóð mitt, eins og höfugt haustfljót

fleytir lúnum vötnum sínum yfir sléttu kvöldsins.

 

Og munúðarfull flauels rödd þín

þagnaði þarna, nákvæmlega í lófum mínum,

þar sem enn eimdi eftir af gælum, af bernsku!

 

Og þessi svipur, sætari, mýkri við snertingu

en víðfeðmur himinninn í Þessalóníku

eða duftmettað loftið á Pelopsskaga,

auðugri en lúxusinn á öldum Eyjahafs

í ríkmanns iðjuleysi þeirra!

 

Þú hneigðir þig fyrir mér

eins og ferskjutréð í blóma hneigir

ilmandi greinar sínar að vori.

Og andardráttur þinn sem af kornknippum

gældi við kinn mína eins og bikarblöð ungs hesliviðar

stryki með auðmjúkri angan sinni

opnar varir ljósvakans!

 

Það rignir í París!

Aleinn, í öðru kaffihúsi, mitt fagra barn,

nógu daufur til að glata allri von,

ég hugsa um þig, um þig, minn hverfula engill!

 

Ég loka augum mínum og opna athugul eyru mín!

Og aftur endurómandi brunnur silkiraddar þinnar,

eins og rósahunangssafi valmúa engis,

fyllti þyrsta lithimnu augna minna göldrum sínum!

 

Einu sinni enn skellur fjarlægur ilmur basilíku og myrtusar

brothættra lúpína og villtra sólselja,

stolts beitilanda Hellas,

á loga gagnaugna minna

og umkringja nakið skáldanafn mitt

með ævafornum ófullnægðum þrám!

---------

Nikos Alexis Aslanoglou (1931-1996) Eitt beittasta skáld Grikkja, fæddur í Þessalóníku.

Traduit en islandais par Hrafn Andrés Hardarson

Mis à jour ( Lundi, 25 Juin 2018 13:57 )